Jedina konstanta njegova je fizička zadatost, zidovi i otvori u njima, isplanirani i napravljeni da odolijevaju vremenu, da nas štite, otvaraju poglede ili nas sakrivaju od njih.Sadržaj je promjenjiv. Mijenjamo ga mi sami unoseći sva negativna ili pozitivna raspoloženja, kojima smo bili izloženi tokom dana. Upravo nas zato tu treba čekati mala oaza mira, lišena svih suvišnih stvarčica, koje bi nas sa nekog dalekog ’suncem i morem okupanog otočića’, vratile u stvarnost onim neizbježnim pitanjem: ‘A zašto ovo stoji tu na podu?’

 Minimalistički prostori su lijepi, iako djeluju pomalo nestvarno, kao da se stvari spremaju same od sebe i gotovo nam ništa nije potrebno za život, ali istina je da zahtijevaju veliki prostor sa puno sakrivenih (ugradbenih) ormara, polica i spremišta…Klizne stijene, koje dijele i povezuju različite zone stana, uzimaju malo, gotovo ništa od tlocrta, tek jednu tanku liniju.Minimalizam je poput trčanja maratona ili plivanja neke duge dionice: može vam izgledati dosadno, ali je u svakom slučaju vrlo pročišćujuće.

 Sistem koji je teško koristiti, neće biti korišten i stvari će svejedno ležati posvuda.

 Stvari koje su daleko od pogleda, često su i daleko od misli.Spremište ne znači samo pospremiti svoje stvari ‘negdje’, već ono treba biti integrirano u prostor kao takav. U loftu na primjer, dobro spremište često primarno znači zadržavanje osjećaja prostornosti, dok je u maloj garsonijeri umjetnost postići izgled ne-prenatrpanosti.

Funkcija spremišta djelomično je kritična za one stvari koje obično trebamo dnevno. U starijim kućama, građenim u vrijeme kada su ljudi posjedovali manje stvari, prostor spremišta je često bio vrlo ograničen. Postojeća strukturalna oprema često je sugerirala lokaciju ugrađenog spremišta, niše sa strane kamina bile su prirodno mjesto za police ili zatvorene ormariće, kao i prostor ispod stubišta.Međutim u današnjoj pravilno oblikovanoj ‘ćeliji’, lišenoj arhitektonskih pokazatelja takve vrste, treba započeti kao na praznom platnu. I onaj poznati moto minimalizma ‘manje je više’ ovdje bi itekako trebao naći svoju primjenu.

Posjedovanje dolazi sa emocionalnom prtljagom i vrlo često se teško pušta.Tipovi stvarčica sa kojima se ljudi najteže nose su one koje izazivaju krivnju, kategorija koja obuhvaća neželjene darove, nepročitane knjige, odjeću koja nam ne paše ili je zastarjela, kao i predmete koji su slomljeni i čekaju da ih se popravi.Čišćenje tavana (ili stana) od takvih stvari (tereta) može značiti i duhovno čišćenje i učiniti da cijenimo stvari koje smo zadržali još i više.Bitno je odvagati stvari koje posjedujemo i odlučiti koje zaista ne trebamo, a zatim analizirati one koje su ostale, sortirati ih po tome koliko ih često koristimo i koliko one moraju biti dostupne: stvari koje koristimo često trebaju biti nadohvat ruke ili u neposrednoj blizini, sve ostalo može biti pohranjeno malo dalje ili malo više.Kandidati za duboko pohranjivanje su sezonski ili jednom godišnje korišteni predmeti: božićne dekoracije, izvansezonska sportska oprema, zimska ili ljetna obuća i odjeća…

Ugrađeni tip spremišta

 Današnji otvoreni plan multifunkcionalnog prostora stana nudi maksimalne mogućnosti za pametna, integrirana rješenja spremišta.Kada nismo ograničeni zidovima, spremišta mogu nastati arhitektonski, kao dio građevnog tkiva prostora kao cjeline. Tu svoju najveću primjenljivost imaju mini sobe spremišta, kao što su ormari-garderobe (tzv. walk-in-closet) ili smočnice. Takvi ugrađeni prostori, koji definiraju različita područja aktivnosti i zone stana, znače ujedno i manju potrebu za samostojećim namještajem, što omogućava veću i čišću podnu površinu.

Skriveno spremište dobra je ideja u loftovima. Police i ormarići sakrivaju se iza panela, koji se zatvaraju na pritisak, gdje su panti ili ručkice nevidljivi, te tako ničime ne ukazuju na prisustvo spremišta. Kada su sva vrata zatvorena dobivamo dojam ravnog zida, a samo je pitanje dobre organizacije kako bi bila osigurana i njegova što efikasnija uporabljivost. Najefektivnije spremište je ono, koje je krojeno na veličinu onoga što namjeravamo spremiti. Sve veće od toga učinit će da spremište počnemo pretrpavati raznoraznim stvarima, kojima tu i nije mjesto i na taj će način svoju egzistenciju osigurati i predmeti, koji su odavno već trebali biti u smeću. Ormari, koji su nekad postojali kao samostojeći komadi namještaja, danas se sve više ugrađuju u niše, te tako postaju dio zida, tj. same građevne materije prostora. Radi uštede korisnog prostora ispred ormara, sve češću primjenu imaju klizna vrata, a svojevremeni trend minimalizma još je dodatno učvrstio njihovu sve dominantniju ulogu. Jedini njihov nedostatak je što otvaraju samo polovinu od ukupne širine ormara, za razliku od zaokretnih vratiju, koja otvaraju ormar u njegovoj ukupnoj širini, ali zato znatno smanjuju korisni prostor ispred.

 Otvoreni tip spremišta

 Tu spadaju komode, ladičari, samostojeći ormari…više tradicionalni komadi pokućstva. Ono postaje još fleksibilnije onog trenutka kada mu se prikače kotačići na dno, ne samo radi brojnih mogućnosti mijenjanja svog položaja, već i zbog lakšeg održavanja čistoće cjelokupnog prostora stana. 

Otvoreni tip polica omogućuje organizaciju svega, od knjiga i muzičke opreme do kuhinjskih potrepština. Zid sa otvorenim policama i uredno posloženim knjigama ima snažnu ritmičku i teksturalnu kvalitetu, kao što komoda iz nekog stilskog razdoblja, restaurirana i nanovo obojena može dati snažan akcent cjelokupnom prostoru stana. Slično je u kuhinji, posuđe obješeno na metalnoj šipki dodaje životni ‘štih’ cjelokupnom, katkad prekliničkom dojmu.

Ormari, kao spremišta odjeće i dalje su u klasičnom smislu ostali nepromijenjeni. Dubina od 60 cm standardna je da bi se u njega okomito poredali kaputi ili sakoi, a ukoliko  to prostor ne dozvoljava tu su izvlačne vješalice, pametan izum, koji omogućuje da se komadi odjeće paralelno vješaju jedan iza drugog.

Za vas ćemo dizajnirati i najmanji detalj